Branka Primorac

„VITO, VAŠ ČITATELJ!“

Kad mi je izašla prva knjiga Mama, pazi pas! (1992.), kad mi je uručen set autorskih primjeraka veselje iščekivanja zamijenio je iracionalni strah, bojazan od čitateljskog suda. Moje djelo više nije bilo samo moje već odaslano u knjižare i knjižnice pušteno publici da sudi, traži slabe točke, kritizira ili – hvali i ohrabruje.

U tišini koja je pratila izlazak knjige smirio se moj autorski ego. Čekaj, treba vremena, govorili su mi iskusni. Ugledam je u izlogu knjižare kod ZKM-a u Teslinoj, ali ne usudim se ući i prodavačicu pitati: imate li to i to, traži li se? Prošli su mjeseci. Odjeka nikakva, a ja nestrpljiva da čujem živo biće koje je pročitalo što sam napisala. Izdavač me uvjerava da se tiraža od 3000 primjeraka smanjuje, što veseli, ali kad ću doživjeti susret sa čitateljem. Želim upoznati barem jednog, dva, doživjeti ih kao prijatelje, emotivno se povezati u obitelj. Želim znati tko na svojoj polici u kućnoj biblioteci drži moj romančić o mami Renati koja se nestvarno za odraslu osobu boji najbezazlenijih životinja, a njezino troje djece ih sve redom obožavaju. Prošlo je novih šest mjeseci, izašli su prvi kritički osvrti na knjigu, a ja i dalje žudim za knjiškim sladokuscem iz tame.
I dočekam.

• 
• 
• 
•  

 

Susret s prvom čitateljicom

Susret se desio na glavnom zagrebačkom trgu ispod Iličkog nebodera, ispred knjižare Ljevak. Možda bih ga čekala mnogo duže da slučaj nije htio da naletim na prijatelja Maka s kćerkom. Čujem da se zove Maja. Tu staje razgovor s malenom. Mak, moj suprug i ja nastavljamo čavrljati, djevojčica najviše treći, četvrti razred osnovne škole drži oca za ruku, pristojno trpi razgovor odraslih. Već smo na pozdravima kad se Mak okrene Maji, veli:
„Ova teta je napisala tvoju omiljenu knjigu Mama, pazi pas!“
Ona ne reče ništa, još se više stisne uz tatu, lice joj obasja osmijeh, a ja zatomljujem ponos. Otada je prošlo više od tri desetljeća. Gostovala sam u nebrojeno mnogo škola, susrela tisuće čitatelja i mogu suditi kako je nekada bilo, a kako je danas. Ja se jednako veselim, ali osjećam da su vremena drugačija. Mladi su drugačiji. Nema topline, nema zastajkivanja i dodatnih pitanja književnici. Moj entuzijazam nije ni blizu njihovom. Čim zazvoni za kraj sata dižu se i odlaze iz prostorije odvučeni tko zna kojim silama. Rijetki će nešto pitati, razgovarati s autoricom. Atmosfera ne bude ni približno kakva je znala biti, u zraku je pomanjkanje zanimanja za napisano, čak i ispričano. Bolno je biti svjedokom te činjenice. Iako ima izuzetaka od kojih se osjećam bolje dovoljno je u školi postaviti pitanje: tko voli čitati? Zaboli kad se u zraku sramežljivo njiše tek nekoliko ruku.

• 
• 
• 
• 
•  

 

Tko zna kako će to završiti

Neću ponavljati već rečeno o uznemirujućoj tehnologiji umjetne inteligencije i koliko ona ugrožava književnost, umjetnost općenito. Spomenut ću tek strah od novoga koji se uvukao u kreativce. Svuda vlada opća zbunjenost, malodušje, faza mahanja bijelom zastavom. Mislim, najgore bi bilo odustati, predati se, a na vrh razvojnog lanca bez otpora pogurati stroj. Koliko će ubuduće biti čitatelja teška je nepoznanica, isto, hoće li biti novih lucidnih autora koji će imati volje za nelak posao nadigravanja s algoritmima. Trenutačno još živimo ostatke plodnih vremena Gutenbergove galaksije, no, iskustvo govori da će, ako nešto ne poduzmemo, tiskano blago kao svi krucijalni izumi iz prošlosti uskoro postati muzejski primjerci.
Trendovi razvoja AI u 21. stoljeću svjedoče da smo došli do posljednje točke, donedavno nedodirljiva ljudskog mozga kojem se traži zamjena u beskrvnoj mehaničkoj napravi koju pokreće baterija. Za čovječanstvo je to dalekosežna društvena promjena veća od izuma kotača, parnog stroja, električne struje, kompjutora. Tiče se neprikosnovene ljudske imaginacije i otvoreni je poziv na lijenost uma i stvaranja jer ima netko tko može brže i jeftinije.
Dolaze teška vremena za sve umjetnosti. Draže bi mi bilo da mogu optimistički razmišljati, da će se iz bijesa roditi pokret otpora, a snaga duha odgovoriti najboljim što može. Tome se nadam.

• 
• 
• 
• 
•  

 

Za rubriku: kako je nekada bilo

Trenutačno se stanje čini normalnim, a zapravo je na sceni novo normalno. Ne treba objašnjavati što taj moto testiran na milijunima znači, osim da se privikavamo na ono što su nam korporacije zamijesile. Zato želim ne iduće predaleko u prošlost otrgnuti od zaborava lijepe trenutke proljeća 2025. Možda se ovako zapisani jednom nađu u rubrici: kako je nekada bilo!
“Poštovana i draga gospođo Branka, moj sin Vito, petaš, dobio je lektiru na izbor i sasvim slučajno odabrao Vašu knjigu Ljubavni slučaj mačka Joje” – napisala mi je u e mailu Karlovčanka Ivana Vojak. “Možda zbog toga što obožava mačke, možda zbog toga što imamo susjeda Joju koji nam pjeva operne arije vikendom ujutro, možda zbog toga što i on u ovoj dobi otkriva prve ljubavne slučaje, a možda u inat profesorici iz Hrvatskog koja je ustvrdila da ne pokazuje interes za kriminalističke romane...
Ali sigurno ne zbog toga što njegova mama obožava vaše kratke priče i članke u Večernjaku, jer to do sada nije znao, ali jako mi je bilo drago što je odabrao baš Vaš roman. Čitao ga je sa zanimanjem i oduševljenjem i svako malo mi prepričavao, citirao, oponašao najsmješnije i najzanimljivije dijelove tako da sam ga, mic po mic, i ja uz njega pročitala. Moje je skromno mišljenje, temeljeno na bezbroj pročitanih stranica kroz život, da je “Ljubavni slučaj…” baš takav kakav dječji roman treba biti... šaljiv, napet, pitak, jednostavan, a s puno skrivenih pouka... Oduševili ste me!
Iskoristit ću priliku da vas zamolim ako ste u mogućnosti da odgovorite na nekoliko Vitinih pitanja koja će biti dio njegovog rada lektire. Rado bih organizirala vaš dolazak u školu ili u našu “Knjiguljicu”, prvu specijaliziranu dječju knjižaru u Hrvatskoj... i žalosna sam što se takva interakcija s dječjim piscima ne dešava dovoljno često...
Lijepo Vas pozdravljam iz Karlovca, grada na četiri rijeke i želim vam ugodan utorak, Vitina mama, Ivana Vojak”

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

 

Pitanja pisana rukom

Unatoč velikoj gužvi i pretrpana poslovima intervju je odmah odrađen, a Vito je, javili su mi poslije nekoliko dana, na satu lektire dobio peticu za prezentaciju knjige Ljubavni slučaj mačka Joje, a ostatak razreda ideju da se druže s dlakavim literarnim junakom. Najviše od svega oduševila su me njegova pitanja pisana dječjim rukopisom i na kraju potpis petaša Vite: „Vaš čitatelj, …“ Tko se ne bi odazvao takvom novinaru na intervju. I da ne bude zabune mama Ivana poslala mi je Vitine fotografije i dopustila da ih objavim na web stranici.
Dok pišem ovaj tekst počela je nova školska godina i kao čarolijom iznuđeno urednik Božidar Prosenjak javlja da u tisak ide šesto izdanje Ljubavnog slučaja… možda poguran Vitinom čitateljskom energijom. Vito je sada šestaš, i, kaže Facebook, niže uspjehe na nekom drugom polju. Rado bih čula da čita i uživa u nekoj mojoj knjizi za stariji uzrast kao što je Maturalac, Sve zbog Ane, Moj brat živi u kompjutoru ili Nestala, najnovija. I da opet pravimo intervju! 

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

 

Poznanstvo iz vremena izlaska knjige o Rudolfu Perešinu

Baš u isto vrijeme kad sam dobila e-mail Vitine mame Ivane, kako to biva, nastala je gužva u mom kalendaru. Ne obazirem se, mislim, kad je gužva neka bude totalna. Nekako ću se izvući jer bilo mi je žao odbiti pozive knjižnica i škola. Neke ipak jesam jer dva u jedan još uvijek ne stane.
Počelo je s Ivanić-Gradom i posjetom OŠ Stjepana Basaričeka u koju me odvela Alfina promotorica Martina Lisjak. Do Ivanić-Grada otkrile smo mnogo zajedničkih tema, ali ni riječ da me vodi na mjesto na kojem ću poslije mnogo godina sresti poznato lice.
Poznanstvo preko biografije Rudolfa Perešina
Na ulazu u školu dočekuje nas knjižničarka Vesna Seletković, kojoj je prethodno radno mjesto bila Gradska knjižnica Ivanić-Grad u kojoj smo davne 2001. predstavljali moju romansiranu biografiju Rudolfa Peršina. I razgovarali o njegovom školovanju u tom gradu s profesoricom koja se dobro sjeća njega i njegova najboljeg prijatelja zbog kojeg je, igrom slučaja, postao pilot. Konstatiramo činjenicu da je prošlo više od dvadeset godina od našeg druženja i izlaska knjige. Baš smo se razveselile jedna drugoj, a susret s učenicima viših razreda protekao je s puno pitanja. Bilo je očito da ih je Melita Vuković, profesorica Hrvatskog, dobro pripremila za susret s autoricom. Za dar sam dobila sad već raritetno školsko izdanje stripa Dobro jutro, striček Basariček! iz 2013. objavljeno uz 165. obljetnicu rođenja pedagoga Basaričeka. U nastanku publikacije, osim urednice gđe. Vesne, sudjelovala je pozamašna grupa učenika koji su ili crtali ili pisali tekst stripa za prigodnu knjižicu u čast godišnjice sugrađanina po kojem škola nosi ime. Sada su sigurno već studenti i drži me znatiželja koje su škole i zanimanja odabrali ti talentirani ljudi.
U 6,45 sati u četvrtak 8. svibnja po mene dolazi Siniša iz Alfe i put putujemo prema Osijeku i Belom Manastiru. Idemo na poziv GK Beli Manastir, ali ćemo prije susreta u knjižnici posjetiti i dvije osnovne škole u okolici – u Ernestinovu i potom u Josipovcu. U Ernestinovu knjižničarka Tihana Pavić Varga kaže, dugo nismo imali književni susret pa smo doveli sve učenike od petog do osmog razreda. Vesele se! Družimo se u jednoj većoj učionici punoj mladosti, pitanja napretek. Rado bi ostali još jedan školski sat, ali i oni i mi imamo nove obveze.

 

Gabrijela nacrtala likove iz Maturalca

Za pola sata moramo biti u školi u Josipovcu, a tamo u velikoj prostoriji ludilo od varijanti naslovnice Maturalca, a na velikoj ploči od zida do zida portreti glavnih likova. Uslijedio je dirljiv susret s autoricom crteža Gabrijelom Najbauer, tihom, skromnom i talentiranom učenicom VIII. razreda. Fotografiramo se ispred njezina velikog crteža, razmjenjujemo podatke i sad smo frendice na Facebooku. Čvrsta veza je uspostavljena.
Poslije Josipovca imamo vremena za predah, a onda u 16 sati odlazimo do Gradske knjižnice Beli Manastir koja je inicirala dolazak u Baranju, u najistočniji dio Hrvatske, na granicu s Mađarskom. Susret počinje u 17 sati. Imamo vremena za razgovor sa svim djelatnicima knjižnice u uredu ravnateljice dr.sc.Marije Kretić Nađ jer školarci k tome malo kasne. Razgovor će moderirati knjižničarka Renata Benić. Razigrani učenici konačno sjedaju i razgovor može početi. Publika se odmah na početku podijelila oko pitanja: vole li čitati? Razvila se živa rasprava, kakva rasprava i mora biti. Atmosfera se ugrijala, ali osmijeh nije silazio s lica. Tako smo se i rastali. Dok izlazimo iz knjižnice zaustavlja me knjižničarka Ksenija Kovačević i popravlja dojam, kaže:
„Volim mačke i Vašu knjigu Ljubavni slučaj mačka Joje.“
Ne treba mi veća pohvala. Nitko ne vidi, ali na putu do Zagreba iz kojeg smo za Baranju krenuli to jutro blistam zadovoljna kao vragolan s porukom „Čitajući zablistaj“ na darovanom kišobranu GK Beli Manastir.

 

S maturalca o Maturalcu

Tri dana poslije, prema Virovitici vozi Marko, a prvo se zaustavljamo u školi u Suhopolju. Već nas čeka veselo društvo osmaša još sa svježim dojmovima s morske ekskurzije. Svi su prije toga čitali Maturalac. Razgovor potiče knjižničarka Vlatka Valentić, koja me podsjeća da sam već bila u OŠ Suhopolje prije mnogo godina. Ona ima odličnu ideju: Maturalac kontra maturalca. Odmah je prihvaćena. Držimo se uspoređivanja njihova putovanju s događajima opisanim u popularnom romanu. Smijemo se sličnostima i sitnim razlikama. Bilo je urnebesno zarazno, a ja ih tek na kraju pitam jesu li primijetili da se ni na jednoj stranici od sto ne spominje mobitel. Zašute iznenađeni. I onda jedan glas kaže: nije nam nedostajao.
Puno zajedničkog su pronašli i ispričali prije nego je knjižničarka i meni i njima priredila novo iznenađenje. Dala im je zadatak da na printu fotografije iz neke davne godine pronađu dvije poznate osobe. Jedan su plus odmah zaradili jer su među mlađahnim licima uočili učiteljicu razredne nastave suhopoljske osnovne škole Mateu Đurinić koja se, kaže gđa. Vlatka, nije nimalo promijenila do danas. Potraga za drugom osobom nije išla glatko. Nula bodova. Knjižničarka Valentić nas na trenutak napušta. Na njezin poziv u prostoriju ulazi mlada žena u kojoj učenici prepoznaju Mateu Kucljak, sadašnju profesoricu engleskog jezika njihove škole. Ja to ne mogu reći za sebe, ali uživam u trenutku.
„Zgrabila sam je na hodniku“ – kaže knjižničarka, „a do Matee Đurinić nisam mogla jer radi u područnoj školi. Njih su dvije na starom snimku iz vremena kad su dvije Matee bile učenica škole, a Vi gošća književnica.“

 

Intervju u plavoj fotelji kao u Frankfurtu

Većina nastavnika na ovoj proljetnoj turneji po našim istočnim županijama ugodno me iznenadila idejama za što uspješnijih četrdeset i pet minuta razgovora o spisateljskom radu, što znači o svemu i svačemu ali najviše o knjigama koje sam napisala a učenici čitali za lektiru. Poslije sadržajnog susreta u Suhopolju posjećujemo OŠ August Cesarec u Špišić Bukovici u kojoj ćemo se družiti više od školskog sata jer su mlade novinarke Tena Pokupić i Klara Štimac zamolile za intervju. Pripremila ih je njihova učiteljica Vanda Barić. Svi u organizaciji potrudili su se raznim sadržajima ispuniti vrijeme, uljepšati pozornicu. Vidim veliki poster s mojim portretom i druge plakate od kojih je usred velikog prostoru sportske dvorana napravljeno intimnije mjesto. Dvorana zbog eha nije omiljena, koliko znam, nijednom književniku. No, u Špišić Bukovici sve je bilo prilagođeno drugačijoj sceni od sportske. Publika je blizu, na parketu, a ne na tribinama kao na košarkaškoj utakmici. Učenici su bili koncentrirani, strpljivi i činilo se zainteresirani za priču. Sjedim u školskoj klupi ispred mojih knjiga, koje uvijek pri ruci ima Alfina promotorica Dinae G. Kovač. Za intervju moram preseliti na plavi kožni dvosjed, onakav kakav se viđa na festivalima i sajmovima poput Frankfurtskog ili Zagrebačkog, Pulskog. Baš štosno! Simpatični učenik kao pravi profesionalac snimao je cijeli susret videokamerom.

 

Maturalac u igri Čovječe ne ljuti se

Na kraju me iznenade dvojica momaka s molbom bi li se htjela fotografirati s njima. Zašto ne! Zalegnemo veselo u plavu fotelju s plavim jastučićem i poslije nekoliko dana dobijem od jednog od njih zajedničku fotografiju. Tako doznajem da se crnomanjasti s moje lijeve strane zove Borna Odorčić, a veseljak s desne strane Gabrijel Šokec. Ima li ljepšeg kontakta s čitateljem nego što je taj.
Puni dojmova završavamo turneju u lijepoj Gradskoj knjižnici u Virovitici, koja me ugostila i prije trinaest godina kad je to bila posve novi prostor. I danas je lijep kao što je bio. Susret sa spisateljicom moderira knjižničarka Mirjana Kotromanović. Uživam u njezinim pitanjima, čuje se da se dobro pripremila. Lijepo se nadopunjavamo, auditorij pomno prati o čemu razgovaramo, a razgovaramo najvećim dijelom o najnovijoj knjizi za djecu Marin i Sarin čarobni vrt, kojoj je glavna tema ekologija. Uključuju se s pitanjima. Na pravom sam mjestu, unutrašnjost knjižnice puna je knjiga, što se podrazumijeva, ali i pomno njegovanih biljaka. Samo slijep čovjek ne bi vidio tu zdravu zelenu divotu uz jedan od zidova knjižnice. Da slučajno ostane nezamijećena ne dopušta knjižničarka Mirjana:
„Jeste li vidjeli moju prašumu?“
Još malo ćemo se zadržati na istoku zemlje. Doduše, nije riječ o živom kontaktu sa čitateljima već na daljinu, a uz pomoć moje drage prijateljice prof. Anite Šojat iz osječke OŠ Ljudevit Gaj. Ona i njezini učenici me svake godine iznenade radovima s projektne nastave iz lektire na temu moje knjige. Fotografije radova dobila sam krajem prošle školske godine 2024/25. iznenađena količinom i kreativnošću. Najoriginalniji je Maturalac u obliku igre Čovječe ne ljuti se. Fotografije će to najbolje dočarati. Moj komentar da ih ima puno popraćen je rečenicom:
„To nije sve!“
Sigurno da diljem zemlje ima mnogo više od ovoga opisanog. Potrudimo se da tako ostane!