Šest turbulentnih, a plodnh mjeseci
Neke godine živimo manje-više normalno, a neke navuku na sebe poslove kao magnet spajalice da se čovjek pita ima li kapacitet za sve. U svoj rokovnik za 2025. još sam 2024. upisala prioritete; odlazak u posjet unucima u svibnju/lipnju; završavanje romana za mlade Nestala do početka svibnja; tribinu u Društvu hrvatskih književnika „Kako digitalno doba utječe na književnost za mlade“ 23. siječnja kao prvu fiksnu obvezu u novoj godini na koju me uz Sanju Pilić, Sanju Polak i Hrvoja Kovačevića pozvala voditeljica Tribine Lada Žigo.
Očekivanja su bila uobičajena: jedna ugodna večer u društvu kolega i nekolicine zainteresiranih za temu s kojima se o problemima dječje književnosti može razgovarati kao u dnevnom boravku. Neće mi, znači, taj jedan dan narušiti planove. Na bombastičan odaziv medija nitko nije računao, iako naša tajnica Maja Kolman Maksimiljanović za svaki događaj sustavno šalje pozive na podužu listu redakcija. Pojavit će se jedna-dvije najave na internetskim portalima i poslije tribine eventualno isto toliko kopija jednog te istog teksta, tko zna odakle preuzetog i sročenog s puno grešaka.
Tortura uljepšavanja
Nije bilo tako, sve su nas iznenadili. No, o tome kasnije. Ili, ipak odmah, jer ću se pogubiti u cijelom nizu lijepih sjećanja.
Dan-dva prije zakazanog događaja dobijem poruku od Matije Štahana, mladog tajnika DHK da će mi se javiti novinarka i književnica Gloria Lujanović radi dogovora za intervju. Uistinu se javila i u paru sa Sanjom Pilić zakazala razgovor za T-portal dan prije tribine. Spomenula je da će doći i fotograf što sam mogla pretpostaviti, jer je fotografija uz intervju neprikosnoveno pravilo novinarskog zanata. Prisjećam se koliko sam puta izgovorila tu rečenicu na novinarskim radionicama za novinare poletarce pa se opet u školskim listovima i na školskim web stranicama redovno pojavljuju kusasti tekstovi s neambicioznim naslovom „Intervju“, zapravo nadnaslovom na krivom mjestu, i bez portreta intervjuiranog. Svaki put se naježim od tog prizora kao da vidim čovjeka bez glave.
Sada sam u drugačijem položaju. Platit ću ceh vlastite profesije. Moram se urediti, ne mogu se fotografu pojaviti u kuhinjskom izdanju. Mogu, ali na svoju štetu. Neće to biti ništa specijalno, ali svejedno mi treba vremena. Čista kosa, vikleri što čupaju, uređene obrve, šminka uvijek istim redom i na kraju pažljivo vibriranje (bez naočala) maskarom oko trepavica da ne ostane duplikat ispod očiju… Nije nevažna ni odjeća. Svjetla majica ili možda tamna, dvojba je do pred sam izlazak kad odjevena stavljam za zadnje ruž na usne sigurna da neće ostaviti trag po majici, i ostati, što je važno, dugo postojan.
Na intervju smo se dobro zabavljali. Govorili smo o višegodišnjim sve težim uvjetima za dječju knjigu, sve slabijem čitanju i šteti koje nečitanje čini mladima. Bilo je vrijeme kampanje za predsjedničke izbore pa se umiješala u razgovor. Proradila je znatiželja o obiteljskim vezama unutar istog prezimena: „Lako tebi kad predsjednik postane Primorac! Jel ti to stric?“ A onda se javio fotograf i dodao svoju priču: „U Bandićevu mandatu nisam mogao izbjeći namjerna i nenamjerna podbadanja. Moje je naime ima Josip Bandić“.
Publika odlazi, ekipa HTV-a dolazi
Dan poslije, tj. na Dan D bila je najavljena Televizija NOVA. Trebalo se još preciznije našminkati i koliko toliko stvarnu sliku učiniti boljom jer televizija će je ionako nemilosrdno učiniti lošijom. Varka traži temeljitu pripremu da bi se izvukao maksimum. Nema preskakanja bazičnih faza, čišćenja kože i stavljanja maske preko noći kako to čini moja dvanaestogodišnja unuka uoči školske priredbe. Neće me to baciti dvadeset godina unazad, ali placebo efekt mi se uvukao pod kožu i razum me neće spriječiti u posezanju za „čudima kozmetike“. Isprobat ću neotvorene bočice iz kolekcije koju redovito popunjavam obećavajućim novitetima. Neki tihi glas mi šapće da ništa od toga ne pomaže, da kamera bilježi svaku nepravilnost na licu i da se nepotrebno trudim. Pa neka bilježi, mislim si, od sebe ne mogu pobjeći, ali sam ujutro ipak stavila deblji sloj šminke.
Snimanje je zakazano dva sata prije početka glavnog događaja. Jedan po jedan, kao na ispit pred strogog profesora, bili smo pozvani pred kameru i mladu novinarku emisije In magazina koja je djelovala nezainteresirano za temu, zapravo neraspoloženo, mislim si, jer je nisu poslali na snimanje s popularnom estradnom zvijezdom po kojima je emisija uglavnom poznata. Možda griješim. Sigurna sam da ni moje ukočeno lice – ozbiljno kao da me čekaju pitanja za spas planeta Zemlje – nije šarmiralo. Dodatna strka nastala je oko fotelje. Ja sam htjela sjesti u jednu meni udobniju, a snimatelj je inzistirao na drugoj, zbog boje i refleksa. Popustila sam. Tribina je kasnila, ali kašnjenje nije ostavilo traga na raspoloženu publiku. Činilo se da je svima drago što se oko njih mota kamerman s kamerom. Na kraju jednosatnog razgovora, kojem Lada Žigo svojim vehementnim vođenjem nije dopuštala da zapne ni na trenutak, poslije nekoliko pitanja i komentara, publike se diže. U taj čas stiže nova ekipa, ovaj put Hrvatske televizije. Mole da sjednemo i odglumimo krupne planove kao da smo još u polemičnom tonu. Nitko nije otišao. Moć televizije je fascinantna. Dobro da su nas zatekli, barem se nismo morali još jednom šminkati i prati kosu za prilog koji je objavljen na HTV4 četiri dana poslije. Spremno smo odigrali polemičke scene, a novinara/novinarke se ne sjećam jer izjave su davale Lada i Sanja Pilić. Ja sam tog časa u jednoj od prostorija tražila ogledalo.
Sve u svemu večer Bez cenzure 23. siječnja 2025. u Društvu hrvatskih književnika prošla je odlično, za naše prilike više nego uspješno. Zaboravila sam stres i susrete s kamerom i ekranom, zadovoljna kako se ipak nešto pozitivno dogodilo, svjesna da negativni trend teško da išta može preokrenuti. Bit će uspjeh ako barem pomogne održavanju postojećeg stanja. I mrvice su nam se činile važnima. Odjeke smo pratili i komentirali cijeli tjedan u kojem sam još na temu knjige za najmlađe napravila intervju s Ivanom Perković Rosan za portal Žene i mediji i za novi/stari časopis DHK Književnost i dijete s Dianom Zalar. U međuvremenu sam odgovorila i na pitanja Vite Vojaka, učenika V. razreda iz Karlovca. To nije imalo veze s Tribinom, ali jest sa lektirom i čitanjem. No, o tome šire u drugom tekstu.
Sedam pitanja, a četiri odgovora
Iznenađenja stižu otamo odakle se ne bi čovjek nadao. U prosincu 2024. u kalendar je također bio upisan i poziv zagrebačke Gradske knjižnice Vladimir Nazor za sudjelovanje u prosudbi dječjih radova u njihovom ovogodišnjem natječaju METAFORA 2025. na temu straha. Rok je bio više nego izdašan, sve je trebalo biti gotovo do 22. travnja za Dan hrvatske knjige kad se slavi završetak Marulićeve Judite, napisane 1501. Radovi su pomalo kapali, što je olakšalo čitanje, ali je nenadano u jeku drugih obveza stigla molba GK VN za jedan intervjuić uz tekst predstavljanja članova prosudbe. Uz molbu stajala je opaska: „Molimo Vas, da od sedam pitanja odgovorite barem na tri“. Raspisala sam se, odgovorila sam na četiri, nimalo jednostavna i bezazlena o tome kakva mora biti dobra kratka priča, kako bih opisala strah, itd. … Inače, od kraja 2024. do završne priredbe kroz sve faze natječaja Snježanu, Mirjam i mene vodila je knjižničarka Martina Domaćinović koja nam nije dopustila da zaboravimo na obvezu. Na dan proglašenja dobitnika prve tri nagrade, kako za odrasle tako i za djecu, pokazala je vještinu u vođenju programa, predstavljanju nagrađenih priča, autora i izvođača. Finale METAFORE 2025. bilo je izvan uobičajenog klišeja, a dobro osmišljeno, zabavno i duhovito, a susrela sam i Denisa Derka, kolegu iz Večernjaka koji je bio u žiriju za odrasle. Veselilo me da je jedan od dobitnika među odraslima bio Denis Vidović, mladi član DHK, pisac iz Siska.
Tko ima prednost: novinarstvo ili književnost
Ožujak je počeo s LiDraNom, manifestacijom koja mi je uz Novigradsko proljeće jedna od najdražih na kojima sam godinama sudjelovala kao mentorica u novinarskom izrazu, a kroz koje su radionice prošli i profesori i učenici. Kad se osvrnem na to vrijeme i što se otada do danas s novinama dogodilo uhvati me sjeta, štoviše ogromna žal za nekada moćnom profesijom. Ovogodišnja produkcija školskih novina i web stranica samo je potvrdila ono što znamo: novinarstvo više mladima nije zanimljiva slobodna aktivnost. Broj tiskanih školskih listova je svake godine sve manji. Očekivalo bi se veće zanimanje za digitalni oblik novinarstva ali ni to se ne događa. Samo uporni opstaju. S njima je uvijek ugodno razgovarati na susretima u zagrebačkoj OŠ AG Matoša. Prihvaćaju savjete i pitaju za nove.
Uvijek se razveselim novinarskom poslu za portal Hrvatsko glumište, kojeg sam stalni suradnik. Zove glavni urednik Zlatko Vidačković kad zatreba tekst sjećanja o preminulom dramskom umjetniku, članu HDDU-a, ili intervju s nagrađenim glumcem na važnom festivalu… Nezgodno je kad poziv padne usred trke s vremenom i završavanjem rukopisa kojem su istekli svi pristojni rokovi. Kad počnu moje isprike on kaže „imam razumijevanja za književnost“. Dođe vrijeme srama i odluke: nema više uzmicanja. Tako usred gužve nisam imala obraza poslije nekoliko iznuđenih isprika ponovo odbiti pisanje portreta velikana hrvatskoga glumišta koji su nas u međuvremenu napustili, redatelja Vladimira Gerića, filmskog i kazališnog kritičara Tomislava Kurelca, svestranog glazbenika Ivice Krajača i glumca Žarka Savića. Ode tako nekoliko dragocjenih dana, bit će kašnjenja.
Obaveze vise nad glavom, a kulturni život Zagreba se raspojasao. Prije nego u ljeto zamre grad svi žure održati svoja najavljena događaja. Ima ih toliko da bi se moglo ići od jutra do večeri s jednog na drugi. Ambiciozno sam u kalendar upisala one koje ne bih htjela preskočiti, npr. otići Boži Biškupiću u MSU na predstavljanje pjesničko-grafičke mape: „List je čovjek koji hoda zrakom: hommage Luku Paljetku“ i radi Bože i radi Luke i radi drage prijateljice grafičarke Zdenke Pozaić. Plan je ostao plan.
Paula je pristala
U tijeku je bio jedan od natječaja Fotokluba Zagreb kojeg sam višegodišnji skromni član. Odlučim se prijaviti. Izgleda jednostavno, ali nije. Izabrati jednu-dvije dobre fotografije iz brojnih foldera pohranjenih u raznim medijima oko kompjutora traži sate strpljivog pretraživanja tim više što se traže fotografije ne starije od dvije godine. U mene su takvih sve manje. Više se ne sjećam jesam li ih poslala ili ne, ali na popisu odabranih za izlaganje mojeg imena nije bilo. Htjela sam biti i u Knjižnici Kustošija na predstavljanju slikovnice Čovječuljci Silvije Šesto i Vande Čižmek i vidjeti konačno Silvijinu dražesnu unuku Doru. Uspjela sam jedino sa suprugom otići na „Tribinu DHK: predstavljamo nove članove“ na kojoj je gošća bila Paula Rem, mlada spisateljica, kritičarka i sveučilišna profesorica iz Osijeka. Zamolila sam je da napiše pogovor za roman Nestala. Pristala je!
Veljača je tako prošla tek s naznakom onoga što slijedi. Moj je rukopis romana svakodnevno sasvim lijepo napredovao za nekoliko stranica. Trebala mi je takva dinamika jer sam znala da me u ožujku i travnju čeka čitanje romana i zbirki priča za djecu i mlade pristiglih na natječaj za Nagradu Anto Gardaš, u povjerenstvu uz književnika Stjepana Tomaša, književnika i izdavača Tomislava Zagodu. Razgovori se između nas vode gotovo poslije svake pročitane knjige jer jedni drugima skrećemo pozornost na dobra, manje dobra ili promašena djela.
Tema je u glavi, ali što vrijedi kad nije u kompjutoru
Iznenađenje je bilo manji broj prijava nego inače. U pretrpanosti poslom bila je to dobrodošla činjenica, ali zabrinjavajuća, jer upozorava da se i veći i manji izdavači okreću slikovnicama, kraćim proznim tekstovima, a smanjuju obimnije prozne vrste, romane i zbirke priča. Što je to nego povlađivanje internet generacijama koje se neće zapaliti za knjigu, pogotovo ne onu koja ih odbija debljinom. Mladi u većini slučajeva kad se govori o čitanju ne pitaju o čemu je riječ već koliko „ta dosada ima stranica?“.
Ne pamtim datume i sada dok pišem tražim pomoć interneta, mobitela i kalendara koji je pretrpan opaskama. U Messingeru od 4. veljače nalazim poruku Julijane Matanović s pitanjem bi li napisala priču o modi za njenu novu, treću zbirku priča koju ona uređuje, a tiska Lađa od vode. Naslov je Od glave do pete, sudjeluje osamnaest pozvanih spisateljica, rok je 15. travnja, maksimum teksta deset kartica. Pristajem bez puno razmišljanja, imam dva mjeseca za pisanje, a tema mi je već u glavi što će se pokazati manje vrijednim.
Treba li prihvatiti posao zbog prijateljstva
„Lani niste objavili knjigu, biste li ove godine bili u povjerenstvu za Nagradu Grigor Vitez?“, uzdrma me početkom ožujka poziv Marine Žilić, programske koordinatorice na projektima Saveza društava Naša djeca. Drago mi je da su me se sjetili uvjerena da moram odbiti. Pred očima mi je gomila knjiga od prije nekoliko godina (gotovo cjelokupna jednogodišnja produkcija za mlade), kad sam bila zadnji put članica povjerenstva NGV, te ugledne i najstarije nagrade za dječju književnost (ove godine bilo je 126 knjiga). Nisu pomagale isprike od kojih nijedna nije bila izmišljena. Marina je spretno kao trkač na stazi s preprekama otklanjala svaku moju izliku. Uglavnom – pristala sam i zbog Marine i zbog Snježane Krpes koju znam otkad je došla u Savez DNDH. Suprug mi govori, kad je donio sanduke pune knjiga, ti to ne ćeš stići!
Veselila sam se prvoj sjednici žirija u sastavu koji je slučajno bio takav da sam, osim sa Zvjezdanom Babić, knjižničarkom Gradske knjižnice Zagreb, s troje odranije bila u prijateljskom ili profesionalnom poznanstvu. A to troje poznatih osoba jesu: likovni umjetnik Svebor Vidmar, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Svjetlan Junaković i profesorica Učiteljskog fakulteta u Zagrebu Vladimira Velički. Prvi sastanak održali smo 8. travnja kad smo se prisjetili davnih susreta, ali i počeli razgovarati o naslovima i autorima koje smo pročitali. Počela se formirati jezgra kandidata za nagrade, ali daleko je to bilo do odluke. Novi sastanak dogovorili smo za 5. svibnja i tako do konačnog izbora kad je lista imena autora koji će se 12. lipnja okititi Pticama i Ptičicama bila zaključena. Dodjelu nagrada morala sam propustiti i pomiriti se da ću nagrađenima čestitati u nekoj drugoj prilici. Avionska karta za Madrid-Zagreb bila je davno kupljena za 14. lipnja. Promašila sam dva dana.
Ujutro pišem, popodne čitam
Prionula sam novoj intenzivnijoj dozi pisanja gledajući u 1. svibnja koji je bio sve bliži. Radim kako sam zamislila – ujutro pišem vlastiti tekst, a popodne čitam tuđe. Nekoliko dana držim se rasporeda. Zadovoljna kako mi teku rečenice i rukopis raste pomislila sam da bih ga, ako tako nastavim, mogla predati ranije od predviđenog i osloboditi koji dan za književne susrete u školama. Tražim kako bih to izvela. U kalendaru nastaje gužva kao u tramvaju. Netko je morao ispasti da netko drugi uđe. Travanj s trideset dana uistinu je tijesan za sve što se nudilo uz već dogovoreno. Jednom ukradeš jutro, drugi put popodne, zavaraš sebe i vrijeme ali na kraju stiže naplata. Nastane gužva iz koje se teško ispetljati. Morala sam otkazati putovanje u Istru zakazano za cijeli tjedan, a dobrodošla je i odgoda susreta u Zagrebu. Prevarila sam se u računu, ostalo je još putovanje u najbliži Ivanić Grad na jedan susret, u najdalji Beli Manastir i dvije školu u njegovoj blizini te u Viroviticu, u GK Virovitica i dvije osnovne škole. Ukupno sedam susreta. Prebacim Beli Manastir u svibanj i tako travanj ispadne podnošljiv da mi nije ispala plomba pa se moralo zubaru, a 22. u DHK radi objave užeg izbora knjiga za nagradu Gardaš.
Zaledim Nestalu i prihvatim se Crvenog balonera
Teško je bilo gledati u zauzeta polja s datumima, križana pa dopisivana razmještanjem ne bi li se našao neki slobodan dan. Mislila sam da bih možda mogla Nestalu završavati na račun produljenog roka za priču u zbirci Od glave do pete. Rijetko se dogodi da se rokovi ne rastežu, čak unedogled, ali ne kod Julijane. Pitam je 2. travnja, kao zaboravila sam, da me podsjeti na rok. Brzo odgovora: „Za deset dana“. Smrznem se: to je tri dana ranije nego sam računala. Baš sam morala čačkati. Nema druge nego staviti Nestalu na hlađenje i primiti se Crvenog balonera. Mislim da su mi tri dana nedostajala za drugu ruku, ali koji pisac ne kaže sam sebi isto.
Svibanj nije bio ništa ležerniji. Završavala sam čitanje za Nagradu Grigor Vitez, pripremala se za još jedan sastanak žirija 5. svibnja; 8. svibnja bila sam od ranog jutra do ponoći sa Sinišom, sjajnim Alfinim vozačem i čovjekom na putu prema istoku zemlje. U Belom Manastiru čekala nas je Janja, Alfina promotorica, koja nam je bila vodič za GK Beli Manastir, ali i dvije škole u blizini. Nastavljam druženje sa Sinišom; 12. svibnja vozi me u njegovu rodnu Viroviticu, na susret u GK Virovitica i na druga dva književna susreta u školama. Susrećem Dajan, koju znam iz ranijih druženja kad je tek došla u Alfu. Čudimo se koliko je godina prošlo od zadnjeg viđenja. Zahvaljujući ljudima u Alfi sve funkcionira odlično, ne moram na ništa misliti osima da u dogovoreno vrijeme siđem sa četvrtog kata.
Na kraju pijem antibiotik
Između putovanja završavam rukopis od skoro 150 stranica, a 12. svibnja šaljem ga likovnoj urednici Ireni Lenard. Ona će proslijediti vrsnom strip crtaču i ilustratoru Matiji Pisačiću. Posao pomalo jenjava, a tako mora biti jer 24. svibnja imamo suprug i ja let za Madrid gdje nas čekaju sasvim drugačija uzbuđenja. Još mi je preostalo otputovati 21. svibnja u Osijek na dodjelu Nagrade Gardaš čemu se uvijek veselim. Putovat ću s Tomislavom Zagodom, sve smo dogovorili, a onda sam istog dana ujutro sve morala otkazati jer mi je poslije pregleda doktorica prepisala antibiotik za osjetljive bronhije i preporučila mirovanje. Poslušala sam je da ne zakompliciram stanje. Trebalo je biti u dobrom zdravlju sljedeća tri tjedna.
Potpisi pod fotografije:
Predstavljanje u DHK manifestacije "Od Matoša, preko Benešića do Gardaša i dalje"
Zaslužen odmor u stenjevečkom zelenilu obitelji Knežević-Rajić
Intervju za T portal s novinarkom i književnicom Glorijom Lujanović
Tajnik DHK Matija Štahan nije mogao izbjeći fotografiranje s dvije dječje spisateljice
LiDraNo u OŠ A. G. Matoš: članovi literarnog i novinarskog povjerenstva
Jedna snimka s Tribine DHK: "Paula Rem, predstavljamo nove članove"
Dvije Sanje i voditeljica Lada
Dva zanimljiva kuta sa snimanja za televiziju
Na kraju METAFORE 2025. GK Vladimir Nazor: fotografiranje sudionika
Knjiga priča Od glave do pete urednice Julijane Matanović i 18 pozvanih spisateljica
Pozivnica na Tribinu BEZ CENZURZU s kojom je počela trka s vremenom
Proslava Dana državnosti RH u Madridu s gitaristom Filipom Mišićem i Mariam, suprugom prof. Santiaga Mate poslije koncerta
https://www.brankaprimorac.com/hr/novosti/godina-2025-kad-kalendar-postane-tijesan#sigProId344d3d03a2